Kad dojenju polako dođe kraj

prekid dojenja

Posle više nedelja, meseci, godina, polako se približava momenat prestanka dojenja.

Prekid dojenja. Ovo je period koji nosi mnoštvo izmešanih osećanja kod mame.

Nekad, imamo osećaj da je priča zaokružena, da smo postigle taj neki, sebi znan, cilj. I osećamo da je pravo vreme.

Nekad nam je motiv želja da vratimo ili utvrdimo neku željenu životnu (dnevnu) rutinu koja je ometena osećajem umora, iscrpljenosti, nepredvidljivosti ili, čak, sputanosti.

A nekad smo uplašene. Iako ovo osećanje najčešće ne prepoznamo kod sebe. A razumljivo je. Dojenje je posebna veza, posebna povezanost koju imamo sa bebom. To je ona uloga gde se osećamo korisnom, gde imamo svrhu – mi hranimo dete.

I često se plašimo da prestankom dojenja da će se ta veza koju imamo sa detetom nepovratno narušiti.

A nekad nas plaši da više nećemo biti korisne.

To se, najčešće, krije iza čestih priča o višemesečnim mukama prekida dojenja koje nikako ne napreduje u tom pravcu. Često kolebanje koje je posledica naših pomešanih osećanja je često ono presudno što otežava ovaj proces.

Često kažem da mama koja je spremna, koja je stvarno dobro sama sa sobom i ovom odlukom, sa lakom za par dana privede ovo kraju.

Najidealniji scenario je onaj gde ne žurimo. Realno gledano, uvođenjem čvrste hrane mi polako idemo u pravcu prekida dojenja. Kod nekog će to potrajati par meseci, kod nekog godina.

Sam postupak prekida u mnogome zavisi od toga koliko je staro dete, koliko podoja imamo, da li dete sisa i danju i noću i da li postoje neke posebne okolnosti.

Ono što sigurno ne radimo – ne upuštamo se u prekid ako se nešto krupno dešava u detetovom životu. Da l’ se mama vratila na posao posle porodiljskog, da li je krenulo u vrtić, neko treći ga čuva, prehlađeno je, čeka se nova beba u porodici, preseljenje, razvod,… šta god zahteva jedan period adaptacije, sačekaćemo.

Samo isključivanje podoja ide po principu “ne nudim, ali ne uskraćujem”.

Odnosno, činimo sve da ne asociramo dete na sisanje (ne sedimo u fotelji u kojoj inače dojimo, nosimo odeću koja otežava dojenje, itd.) i postupamo tako da odložimo podoj: skrećemo pažnju na igru, šetnju, nudimo užinu, vodu, bilo šta što može da odloži trenutak podoja i učini, eventualno, da dete zaboravi na isto.

Ukoliko je dete uznemireno, nećemo uskratiti podoj. Daćemo mu da sisa, ali ćemo trajanje istog ograničiti, te posle navesti dete na neku drugu aktivnost.

Iako ovo može da bude stresno za roditelje jer se boje da je prekid stresno dešavanje za dete, pokušajte da kod sebe uočite da li se vama čini da je dobar trenutak. Ako se ne čini, stopirajte sve, sačekajte, dajte sebi vremena. Popričajte sami sa sobom šta vas možda plaši, šta vam smeta i gde u datom trenutku vidite prednost.

Savetnici za dojenje su svakako tu da vam pruže podršku tokom ovog perioda, u oba pravca – i da vas osnažne u prekidu, ali i u nastavljanju dojenja.

One thought on “Kad dojenju polako dođe kraj

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *