Šta je prva stvar koja novopečene roditelje počne da brine? A bogme i novopečene bake. Da li je beba sita?
A kako dojenje dodatno komplikuje sve to? Pa dojke nisu prozirne niti izbaždarene da imamo uvid kao putem flašice koliko to mililitara beba posisa tokom podoja.
Pa kako onda možemo da znamo da li je beba sisala adekvatno?
Pobrojaću neke uobičajene metode koje se savetuju i objasniti (ne)važnost svake od njih.
Vaga.
Prva metoda sa kojom se roditelji susretnu. Prvo vaganje bebe je u porođajnoj sali. Pa naredna na vagi koja se obično svaki dan donosi u sobu gde su beba i mama. Pa bude tu često i treća vaga koju neke patronažne sestre donose prilikom poseta prvih dana mami. Četvrta vaga je ona u savetovalištu na kojoj se beba vaga prilikom redovnih kontrola.
Nekad je tu i peta vaga koju novopečena mama dobije od novopečene bake. Za svaki slučaj.
Sve te vage mogu biti tačne. Ipak, najverovatnije nisu baždarene isto, te između njih nekad može da bude razlika i po 300g! A 300g u tom uzrastu je cela nova dimenzija napredovanja ili nenapredovanja.
Stoga je i neophodno da kontrole budu uvek na istoj vagi, kao u savetovalištu.
Al’ ako i sve te različite vage stavimo po strani, veći problem stvara savet vaganja pre i posle podoja.
Tako se desi da se beba izvaga, zabeleži se težina, pa se bebi da sisa, i onda se ponovo vaga. Uzmimo za primer da je zabaležno da beba ima više 20g u odnosu na pre podoja. I tu svi izvuku zaključak da je beba posisala 20ml!
Princip 1g jednako 1ml je nekako opšte prihvaćeno, a ustvari, ono ne stoji!
Koliko ml beba popije neku tečnost posle podoja, toliko nedostaje.
Često se mami savetuje da posle podoja bebi ponudi na flašicu vodu, zašećerenu vodu, sok, čaj, mlečnu formulu. I nudi se tumačenje da onoliko mililitara koje beba popije, da toliko mililitara majčinog mleka manjka.
Beba koja dobije neki sadržaj koji joj ispuni usta, u pokušaju da se izbori sa tim, ima dve opcije – da pokuša da izbaci napolje (bljucne) ili da proguta. Stoga, to nikako ne može da bude pokazatelj da “nešto nedostaje”.
Umesto podoja, izmlazanjem proveriti količinu mleka.
Ovde bih objašnjenje podvela pod jedno – ni ručnim, a još manje izmlazanjem pumpicom nećemo uspeti da izdojimo onu količinu mleka koju bi beba svojim sisanjem. Otpuštanje mleka ide lakše putem sisanja, a često dok je beba na samoj dojci može da dođe do novog refleksa otpuštanja mleka.
Broj mokrih pelena.
Sve što se unese u telo, mora se izbaciti. Stoga, ako beba unosi dovoljno mleka, beba mora da piški i da kaki. I onda mi brojimo pelene.
Od prvog dana kad je potrebno da beba ima najmanje 1 upiškenu i 1 ukakanu stolicu, pa od 10. dana života kad smo stigli do toga da treba da ima najmanje 1 do 3 stolice za 24 sata i da ima najmanje 6 upiškenih pelena, to treba da se zadrži do nekog 40.dana života (kad nam stolica više nije merodavna).
Posmatramo podoj.
Posmatramo sam podoj kako se odvija – da ne boli, da vidimo pokrete vilice, da čujemo kako beba guta, da imamo osećaj da nam je dojka lakša posle podoja. Sve to ukazuje da je beba aktivno sisala (a u kombinaciji sa pelenama, i da je efikasno sisala).
Preuzmite svoj PDF podsetnik o znacima da beba unosi dovoljno mleka: OVDE.
One thought on “Šta pratimo, a šta ne, da bi znali da li je beba sita?”